četvrtak, 15.04.2010.
Muzički spomenar
Večeras prebirem po svojem muzičkom spomenaru. Prelazim u sjećanju s jedne na drugu pjesmu mojih mladosti. Mojih mladosti, kažem, jer moja je mladost proticala nekako u fragmentima. Neki ljudi imaju vrlo kontinuiran i predvidiv životni put. Uredno se rode, idu u vrtić, zatim osnovnu školu, srednju školu, eventualno fakultet, posao, brak, djeca... sve nekako usklađeno, baš kao što je i red. I sve se zna i sve je onako kako kako treba biti.
Neki ljudi jasno se sjećaju svojih školskih vršnjaka, svojih prijatelja i prijateljica, drugih ljudi iz iz svojeg okruženja. Ja ne. Toliko sam različitih osoba srela na tom putu, da se većine, na žalost, više ne sjećam. Često se dogodi da čujem ime koje mi zvuči poznato, a ne mogu se sjetiti lika. Ili, vidim osobu koju znam, a imena se ne mogu sjetiti, čak niti konteksta u kojem smo se nekada sreli.
Moj je put nekako isprekidan, neočekivan. Nikad se ne zna gdje ću biti i gdje će me odvesti staza kojom idem. U mome životu bili su uobičajeni nejneočekivaniji preokreti. Novo jutro okrene novi list, a onda seljenje. Skupiš stvari u svoje dvije torbe i idemo dalje. Bez osvrtanja. Zatvoriš vrata i za sobom ostavljaš sve ono poznato i drago. I stegneš srce. Pa kreneš ka novim prostorima, novim poslovima, novim ljudima. Nek ide život!
A svaki taj fragment mojeg puta nekako je bio obilježen muzikom. I dok se večeras dotičem u mislima svih onih meni dragih pjesama, uviđam koliko su apsolutno različite i iz različitih muzičkih žanrova. Kao da su se u meni spojili ukusi potpuno različitih osoba, od kojih je svaka napravila svoj izbor.
I tako, u toj se mojoj muzičkoj svaštari nalazi Dugme - razno, Haustor - Ena, Partibrejkers - Kreni prema meni, Van Gogh - Mama, Bajaga - Plavi safir, Sting - Desert rose, Bourbon street i Mad about you, Čola - Dunav, Oliver Mandić - Zbog tebe bih tucao kamen, Vaya con Dios - Louie, Diana Krall jazz , Mozart, Bach, Magazin - Šapni mi, Prince - Kiss, Simply Red - A new flame, George Michael - Freedom, Toše - Čija si, Gary Moore - Still got the blues, Sade - Your love is king, pa onda, u ovim krajevima uglavnom nepoznati arapski pjevači - Nancy Ajram, Amr Diab, Assala Nasri, zatim Whitney Houston, i... ne mogu se sjetiti svih ovoga trenutka. Kad to ovako pogledam, vrlo je to jedna raznolika i šarolika skupina. Svaki od njih budi neke uspomene na moje, sad već pomalo zaboravljene životne fragmente. Pa lica i događaji tih vremena izranjaju na površinu. I osjećaji koji ih prate.
A večeras je nekako večer za čarobnjaka stihova i riječi. Za Đoku i njegov d-moll,
čežnju za miholjskim letom,
i naposletku...
čisti blues panonskih ravnica... naizgled ravno, a ispod površine... vri čežnja... nemirac.
- 22:29 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 14.04.2010.
Nema ih
Kao što rekoh dva posta ranije, mene stvarno dugo nije bilo. Mjesecima nisam mogla napisati niti riječ. A onda preokret. I eto me opet. Ali, avaj! Otkrih da je mnogo meni dragih blogera/ica napravilo pauze. I nema ih baš dugo. Možda su se zasitili. Nedostaju mi. Nadam se da će se vratiti i da ću uskoro ponovno moći čitati nove postove na njihovim blogovima.
A ovo želim već dugo staviti na svoj.
SARS
- 22:06 -
Čovjek koji je plakao
Bilo je to prije nekoliko večeri, u hotelskoj sobi, u drugoj državi, glavna zabava gledanje TV-a, brzinski pregled programa po teletekstima dostupnih kanala i upade mi naslov u oči. "Čovjek koji je plakao" ili u našem prijevodu "Odluka života". Film snimljen 2000. godine. Zaintrigirao me naslov, pa odlučih pogledati o čemu se radi. Nisam ga baš upratila dobro od početka, malo sam se vrzmala po kupaonici i tako, i kad sam bila spremna za krevet, bacih se u horizontalu, računajući da ću pogledati par scena prije nego što, kao što to obično biva, zaspim ne dogledavši stvar do kraja.
Sama sam sebe iznenadila kad sam se unijela u radnju filma i ostala budna do samog kraja. Glavni glumci Christina Ricci, Cate Blanchett i Johnny Depp. Ostali su mi uglavnom manje-više nepoznati. Johnny Depp je, rekli bi "naravno", jedan od meni omiljenih glumaca. Iako me pomalo smetaju sofisticirane crte njegovog lica. Više mi se sviđaju manje savršeni dečki. Brad Pitt, primjerice, bio bi moj zadnji izbor. Ipak, Depp je glumčina s nevjerojatnom moći transformacije.
I tako, kao što rekoh, odgledala sam film do kraja, krajnje razbuđena do kasnih sati, s određenom dozom neodređenog osjećaja mučnine u želucu. Prošlo je nekoliko dana i ja još uvijek ne prestajem razmišljati o njemu. Iako ga, ako ću biti iskrena, a pogledala sam i nekakve ocjene - ocijenjen je 6.0/10, procjenjujem kao, tako... pomalo romatičnu limunadu. Glavna junakinja Suzie (Christina Ricci), ruska Židovka koja je kao dijete izbjegla iz Rusije i završila u engleskoj udomiteljskoj obitelji, uglavnom je šutljiva i enigmatična. Iz Engleske je s nekakvom plesačkom skupinom kojoj se uspjela pridružiti, prešla u Pariz kako bi zaradila za put u Ameriku kamo je otišao njen otac, čiju sliku je uspjela sačuvati kroz godine. A također je šutljiv i enigmatičan Cesar, Rom, koji sa svojim bijelim konjem statira u opernoj predstavi. Cate Blanchett glumi brbljavu rusku plesačicu, frivolnu plavušu, kojoj je najvažnije dobro se udomiti i živjeti u blagostanju, pa stupa u besperspektivnu vezu s opernim pjevačem Danteom. Dante je beskrajno narcisoidan, potpuno neosjetljiv na druge i osvetoljubiv. Početak je Drugog svjetskog rata. Suzie, kamuflirana Židovka i Cesar, Rom koji živi u čergi, nepismen je i umjesto potpisa u blagajničku knjigu stavlja veliko X čime izaziva podsjmeh prisutnih, otpočinju ljubavnu vezu. I tako dalje, i tako dalje. Na kraju, Suzie ostavlja Cesara i zajedno s Lolom, Ruskinjom plavušom, odlazi brodom u Ameriku, nakon različitih zapleta i raspleta. Brod je napadnut, Lola gine, a Suzie spašavaju mornari s drugog broda te ona stigne u Ameriku, gdje, naravno, nalazi svog oca. I tako...
Sve u svemu, kao što rekoh, manje-više romantična limunada. Johnny Depp je, kako sam doznala iz video clipa u kojem daje intervju o filmu, doživio Cesara kao osobu koja se ne odaje osjećajima i nastoji ih držati pod kontrolom. Tako ga je i odglumio - ukočen čovjek, donekle napet, koji se tek tu i tamo samo pomalo nasmiješi krajičkom usana. Po meni, tipični muški prefriganac koji dobro zna kako zavesti i pridobiti mladu, naivnu, zatvorenu djevojku, beskrajno željnu ljubavi. Johnny Depp ih je u intervjuu opisao kao Romea i Juliju čija ljubav je bila apsolutno nemoguća i bez ikakvih izgleda za opstanak. Lik Cesara i njegov život u čergi su, po meni, prilično uljepšani i donekle idealizirani. Suzie kao bez glave suludo vozi svoj bicikl kako bi sustigla njega i njegova dva prijatelja, koji galopiraju ulicama Pariza na putu ka čergi. On ju je, zapravo, lukavo namamio tamo, osjetivši njenu silnu znatiželju i nemogućnost da odoli nekakvoj njegovoj, za nju magičnoj privlačnosti. U romskom naselju je dočekuju žene, peru joj ruke i posjedaju je za stol zajedno s muškarcima. Za tim stolom, ona je jedina žena, osim male djevojčice koja sjedi Cesaru na krilu. Opet njegov trik, kako bi je privukao i u njenim očima dobio na značaju. Da je Romkinja, ona ne bi sjedila zajedno s muškarcima za stolom, kao gošća dobila je tu "čast". Nakon Suzienog posjeta čergi oni stupaju u ljubavnu vezu. I dalje svatko živi u svojem svijetu, on u čergi, ona u stanu koji dijeli s Lolom. Viđaju se na predstavama u kojima glume i statiraju, vode ljubav ispod pozornice, i zaista, zaista nemaju nikakvu zajedničku perspektivu. Oni su dva potpuno nespojiva svijeta i, kao što je rekao i Depp, njihovi su svijetovi toliko različiti da, čak i da nije bilo rata, njih dvoje ne bi imali nikakvu šansu ostati zajedno. I ja sam, gledajući sve to, neprekidno osjećala mučninu.
A opet, ne prestajem razmišljati o tom filmu. O nekim scenama u njemu koje su u meni izazvale jedan davno zaboravljen osjećaj, osjećaj krajnje tuge i nekakvog, kako ja to nazivam, "iskonskog očaja i beznađa". I razmišljam o tome kako su stvari u ovom Univerzumu postavljene na načine koji su meni često teško razumljivi. Pretpostavljam da za sve stvari i događaje na ovom svijetu, gledano iz šire perspektive, postoji nekakav razlog. Iako ga ja često nisam sposobna sagledati. I vjerojatno postoji razlog zašto se u nekom trenutku na nekom mjestu moraju sresti dvije duše koje su s gledišta prosječnog čovjeka potpuno nespojive i čije susretanje na izgled nema nikakvog smisla. Jer po ljudskim mjerilima, njihovi su svijetovi toliko različiti da se ne mogu pomiriti. I ne postoji nikakva, ni najmanja, najtanušnija šansa da ostanu zajedno. Uprkos tome, te duše jedna drugoj predaju djelić sebe i svoje energije i jedna od druge prime ono što im je potrebno. I ta razmjena energije preraste u ljubav među njima. A onda ih opet po nekom, samo Univerzumu poznatom i razumljivom planu, okolnosti usmjere u nekim drugim smjerovima. I one se, koliko god željele ostati zajedno, razdvoje bez ikakve mogućnosti da se ponovno spoje. I žive tako dalje na nekim drugim mjestima, primorane da ljubav koju su osjetile jedna za drugu, potisnu. Kreću se, dišu, govore, smiju se, obavljaju stvari, susreću druge ljude i žive neke druge živote. Kao da se sve to uopće nije niti dogodilo. Ali, dogodilo se. I ne može se zaboraviti. Uspomena ostaje tu negdje u njima, kako bi povremeno izbila na površinu izazvajući čežnju za onim što je prošlo i što se više ne može ponoviti.
I pitam se, u čemu je poanta? Sresti nekog na kratko, osjetiti ljubav, a biti svjestan kratkotrajnosti toga, i potom živjeti dalje osjećajući čežnju za tom ljubavlju... Gdje se tu ogleda ostvarenje višeg plana, ako ga ima?
A onda, kad malo promislim o tome, nekako shvaćam da je za opstanak nekih ljubavi razdvajanje duša nužno. Jer razlike među njima apsolutno su nepomirljive i nespojive u dimenzijama čovjeka. I u borbi i sivilu svakodnevice ta bi ljubav tamnila i gasnula sve dok potpuno ne ugasne i njeno mjesto ne zauzme njezina suprotnost. Ovako, razdvojene duše tu ljubav nose u sebi do kraja ovozemaljskog života i sjećanje na onu drugu pobuđuje nostalgiju i nježnost. I te uspomene, zapravo, ono su od čega su satkane, suština njihovih bića i ono što ih određuje.
I bude mi lakše zbog "gubitka" svih onih duša koje su na kratko ušle u moj život. A potom iz njega otišle u nepovrat. I mada ih više neću sresti, djelići njih žive u meni i čine ono što jesam. A osjećaj mučnine prouzročen "iskonskim očajem i beznađem", govori mi da još uvijek nisam potpuno utrnula utopljena u sivilo svakodnevice. I to je dobro. Živa sam!
- 00:24 -
srijeda, 31.03.2010.
Mordor
Upravo sam utvrdila da je prošlo jaaako puno vremena od mojeg zadnjeg posta, ako ne računamo onu novogodišnju čestitku, pisanu na brzinu, ali s iskrenim željama.
Od zadnjeg posta do danas dogodilo se jako puno toga. Tko bi sve pobrojao. Ali, da ugrubo navedem, desile su se slijedeće stvari:
- Zlica s početka bloga izbačena je iz organizacije. Dok je bila na godišnjem, napravile smo prevrat, zapečatile dokumentaciju i podnijele kaznenu prijavu protiv nje.
- Zlica je dva puta obijala brave, drugi puta je došla s mužem od dva metra, koji je došao s bušilicom, a ja sam bila unutra. Srećom, uspjela sam pobjeći, inače bi me vjerojatno namlatili.
- Dva puta problemi s policijom koja kao da je pala s Marsa. S Venere nije sigurno.
- Tri puta smo selile svu dokumentaciju, spakiranu u ukupno 18 kartonskih kutija.
- Angažirale revizora i dodatno same napravile analizu ranijih knjiga blagajne. Morale platiti revizora. Državna revizija nije bila zainteresirana.
- Otkrile da je Zlica svuda prikazivala lažni životopis u kojem je stajalo da ima srednju upravno-pravnu i višu menadžersku školu. S diplomom iz Žabljaka. Gdje je Žabljak? Zar niste nikada čuli za taj čuveni univerzitet u Žabljaku? U radnoj knjižici upisana joj je samo osnovna škola i nekakvo napredovanje u tvornici obuće za rad na izradi gornjih dijelova obuće. To je valjda nekakva polukvalifikacija.
- Podnijele dodatno izvješće od 30 stranica državnom odvjetništvu.
- Financijska inspekcija nije se odazvala na zahtjev. Jedan inspektor objasnio nam je kako to funkcionira. Dobiju zahtjev, jedan inspektor ne može, drugom se ne da, pa neće ni treći. Što bi on kad drugi neće.
- Napravile skupštinu i smijenile Zlicu, a onda joj uručile otkaz.
- Zlica se žalila Uredu državne uprave, pa su papiri otišli u Ministarstvo uprave.
- Zlica smijenjena sa svih pozicija na lokalnom i državnom nivou.
- Zlica smijenjena s pozicije koordinatorice mreže organizacija protiv trgovanja ženama, jer joj djeca vode bordel. Koordinatorica mreže je bila godinama.
- Zlica tužila organizaciju i tražila privremenu mjeru vraćanja na posao. Korumpirani sudac vratio ju je odmah i bez rasprave. Zlica tri mjeseca provela u uredu, kradući dokumente s drugih računala, potkopavajući sve naše napore da stvari dovedemo u red i prisluškujući naše razgovore kroz čašu koju je prislanjala na vrata. Morale smo je izolirati.
- Uložile smo žalbu na odluku suca. Sudac žalbu držao u ladici dva mjeseca iako je zatražen žurni postupak. Zlici smo morale plaćati punu plaću iako nije radila ništa osim prisluškivala.
- Državna odvjetnica izjavila da ne zna što joj je činiti, jer se još nije susrela s nečim ovakvim. Zatim prebacila slučaj, u zakonskom roku naravno, na županijsko državno. I tako časno obavila svoj posao. Druge je dvije kaznene prijave (bilo je ukupno tri podneseno protiv Zlice) odbila rješenjima, jer vjerojatno nije znala šta bi s njima. Dobro smo prošle. Moglo se dogoditi da donese rješenja o odbijanju sve tri, uključujući i onu glavnu. Jer nije znala šta da radi. Treba to znat radit svoj posao.
- Donator raskinuo ugovor i oteo nam sve novce.
- Županijski sud uvažio našu žalbu. Zlica ponovno izbačena.
- Ministarstvo uprave vratilo Zlici status osobe koja predstavlja organizaciju. Iako sam ja u goloj vodi trčala po Zagrebu u Ministarstvo kako bih dobila uvid u papire. I pojasnila sve o kaznenoj prijavi i tužbi. Ministarstvo nije čekalo odluku suda. Njih to ne zanima. Njih ne zanima ni Zlicina kaznena odgovornost. Sad su samostalno Ministarstvo.
- Zlica je odmah, s rješenjem Ministarstva uprave o vraćanju statusa osobe koja zastupa organizaciju, otrčala u banku da traži pravo potpisa na računu. Valjda da počisti ono što je ostalo.
- Mi podnijele zahtjev sudu da joj izrekne zabranu pristupa računu.
- Održale smo konferenciju za tisak i napokon sve iznijele u javnost.
- Pomoćnik županijskog državnog odvjetnika po prvi put otvorio naš predmet. Tri mjeseca nakon što je poslan na županijsko odvjetništvo. Sada smo pametnije, jer smo naučile da je u pravosudnim terminima tri mjeseca kratak period da bi se išta pokrenulo. A predmet je otvorio jer smo ga mi kontaktirale kako bismo saznale status. Da nismo, ne bi još. Konstatirao kako je slučaj složen. Kao da mi to nismo već znale.
- Policija objavila priopćenje da je završena kriminalistička obrada nad Zlicom i da ju se tereti za preko 120000 kuna štete koju nam je nanijela. Ne računajući krivotvorenje dokumenata, lažne pečate, zlouporabu položaja i ovlasti, zlouporabu službenog vozila i ostalo. Da nismo održale konferenciju za medije, ne bi još.
- Sudac prekinuo raspravu o zabrani pristupa računu, jer je Zlica izjavila kako joj nije jasno zašto se traži zabrana kad ona nije potpisnica. Sudac zatražio dokumentaciju od banke.
- Račun je još blokiran. Posao stoji.
- Ured državne uprave, čija je djelatnica prouzročila problem tako što je Zlici davala rješenja bez provjere, sada skida odgovornost sa sebe tjerajući nas da sazovemo skupštinu zajedno s njom. Što je nemoguće. Iz više razloga. Status je neodređen i blokirane smo u radu. Ured državne uprave ne zanima kaznena prijava i priopćenje policije. Oni su institucija za sebe. Prema njima, možeš lagati i krasti, samo je važno da to radiš prema demokratskim načelima. Status ti je tada neupitan.
-Ured državne uprave odlučio postupati po zakonu i osigurati da su svi procesi odlučivanja u našoj organizaciji u skladu s demokratskim načelima. Pri tome ne žele čuti da je Zlica donosila odluke nedemokratski, a ne mi. Pokazat će oni nama. Jer imaju moć. A i ne mogu sebi dozvoliti da iziđu iz granica svojeg komfora. A naš slučaj ipak zahtijeva napore koji uzrokuju inkomoditet.
- Insitucije nisu uvezane. Svaka brije na svoju stranu. Upravo kad jedna instucija donese pozitivnu odluku, druga donese sasvim suprotnu, koja vas blokira u svemu. Mi smo na mrtvoj točki.
- Ministarstvo koje nam je pokvarenjački uzelo, ili točnije otelo novac, ili točnije, orobilo nas, objašnjava nam kako je to dobro za nas, jer ćemo naučiti lekciju i držati se "pravila igre". Za njih je to igra. Za nas je to pitanje života i smrti. Prijava kaznenog djela po njima je samo "hvalevrijedna", a i naša je građanska dužnost jer bismo, da nismo prijavile Zlicu, "mogle snositi zakonske posljedice". Zamislite! A kakve inače snosimo sada?
- Zlica ne vraća službeno vozilo, laptope, foto aparat i ostalu opremu u vlasništvu organizacije. Ona jednostavno ne da i nitko je ne može natjerati da vrati.
- Sve je još neriješeno. I ne vidi se kraj. U ovoj zemlji institucijama se ne žuri. Razina komocije državnih službenika/ca nepovrediva je. A i svaki čas su neki praznici. Donedavno Božićni i Novogodišnji, a sad opet Uskršnji. Sve se zaustavlja par dana prije praznika do par dana poslije praznika, a između praznika se teško pokreće. A tu su i godišnji odmori. Na koje svatko ima pravo osim nas. Jer mi moramo biti stalno prisutne i na raspolaganju. Kad institucije odluče napraviti neki pomak. Što je doduše rijetko. Ali dogodi se kad se najmanje nadaš.
Zaključak: Mi živimo u zemlji Mordor. U toj zemlji teško da će stvari krenuti na bolje. Barem ne tako skoro. Prije će biti da kontinuirano i nezaustavljivo idu na gore. U ovoj zemlji prijava kriminala je jalov posao. Jer kad prijavite kriminal, svi oko vas kao da udruže snage da vas onemoguće i ometu u bilo kakvom pokušaju da se pokrenete s mrtve točke. Podrške niotkud. Sve u ovoj zemlji postavljeno je tako da ide na ruku kriminalcima. Kada prijavite kriminal, bit ćete nemilosrdno kažnjavani sa svih strana, a posebno će vas kažnjavati instiucije koje bi vam trebale pomoći. Jer zbog vas netko tamo mora i raditi.
Zapamtite: Nikada!, nikada! ne prijavljujte kriminal! Ako idete ulicom i vidite kriminalno djelo, okrenite glavu. Ova zemlja ne zaslužuje da žrtvujete svoj mir, svije zdravlje i svoj privatni život, ne zaslužuje da dobijate glavobolje, i doživljavate spontane pobačaje. Gledajte svoja posla.
Privatno - puno stresa, muke, beznađa. Mjesecima živim kao na dnu duuubokog bunara iz kojeg ne možeš van, a unutra mrkli mrak. I nema izlaza. Ali, stiže proljeće i budim se polako.
A, zašto volim Nancy Ajram? Evo, zbog ovog spota. Kada sve oko mene izgleda beznadno, pogledam ovaj spot. Sada želim živjeti negdje daleko, u zemlji koja ne razmišlja na način da je elitna i daleko od "balkanskog gliba u kojem vlada niska razina organiziranosti društva, relativno veliko siromaštvo, kontinuirani sukobi, i koji je jedna drugačija, objektivno, kulturna i civilizacijska sredina", kao što neki dan, u nu2 reče gospodin Daniel Srb. A, da? Pa, iz svega gore navedenog jasno se vidi da smo mi ipak daleko odmakli od Balkanskog gliba. I jesmo. Mi smo u sofisticiranom glibu, jer smo uljudniji. Kao što je spomenuo Drago Pilsel, opet nu2, "...možete biti zadnja hulja, ali ako znadete sladiti riječima, ugled vam je zajamčen.To je samo srce hrvatskog javnog života. Ljubazno laganje. Laži, kradi, siluj, ubijaj, otuđi, ali uljudno biraj riječi..."
Kada pogledam oko sebe, mislim kako je prava blagodat daleko od svega prati rublje u lavoru, dok oko tebe šetkaju bijele koke, hodati prašnjavim putem i ne znati za bolji prijevoz od malog teretnog kamiona u kojem putnici sjede pozadi i bezbrižno i veselo pjevaju i plješću u ritmu glazbe. Nesvjesni sofisticiranog gliba. I disati punim plućima. Eh!
- 12:55 -
ponedjeljak, 15.06.2009.
Hipokrizija iliti pravedni vs. grešnika
Gledam tako ove vijesti zadnjih dana. Već više nisu ni novina. Ali, ipak imam potrebu malo ih iskomentirati.
Prvo - gay pride. Ja sam straight straight i nemam nikakvih homoseksualnih sklonosti. Nikada ih nisam imala. Nikada me nije privlačila pomisao na istospolne odnose. Jednostavno, takva sam. Ali, nemam apsolutno ništa protiv ljudi koji su homoseksualno orijenitirani. Imam više poznanika i poznanica koji su gay i smatram da su u većini slučajeva krasni ljudi. Njihova spolna orijenatacija me ne interesira i nikada nije bila prepreka za kvalitetno druženje i suradnju. Ovisno o vrsti odnosa. Mislim, ovisno o tome je li naš odnos poslovni ili prijateljski. Što se mene tiče, ja zapravo i podržavam njihovu hrabru odluku da svoju orijentaciju iznesu u javnost. Zašto ne? Oni zbog svoje seksualne orijentacije nisu ništa lošiji ljudi od heteroseksualaca. Čovjek je ili dobar, ili loš. Bez obzira sviđa li mu/joj se više suprotan ili isti spol.
A također smatram da homoseksualni parovi trebaju imati jednaka prava kao i heteroseksualni. Ako im se ta prava uskrate, oni svakako neće zbog toga prestati biti homoseksualni. A ako dva muškarca ili dvije žene stupe u homoseksualnu zajednicu, zbog čega ne bi imali pravo, baš kao i heteroseksualni partneri, ostvariti ista prava na nasljeđivanje imovine, ili mirovine? Po meni, njima bi takva prava trebalo osigurati. Ne mislim da će, ako im se ta prava osiguraju, u svijetu odjednom porasti broj homoseksualaca. Što se tiče prava na usvajanje djece. Hmmmm... tu bih ipak malo razmislila, mada ne smatram da bi djeca nužno postala homoseksualna. Ako je to najveća briga. Ali, dobro, to je tema za neki drugi post. Kad malo razmislim o tome.
Uglavnom... Vrlo mi je zanimljivo kako određena skupina ljudi ima potrebu i uzima si za pravo suditi i napadati druge ljude zbog njihove seksualne orijentacije. I pri tome sebe smatraju ispravnom stranom. Jer nisu homoseksualni. A homoseksualnost je opasna pošast. A istovremeno, opasnom pošašću ne smatraju nacionaliste, ustaše, fašiste, nacional-socijaliste, skinheadse, i druge slične sorte.
Eto, večeras baš čitam pomalo druge blogove i naiđoh na predzadnji post gospon profesora na istu temu, a u kojem on spominje istraživanje na Sveučilištu u Georgiji, 1996. Zanimljivo... I prije nego sam pročitala ovo, ja sam uvijek u razgovorima o ovoj temi tvrdila da nažešći homofobi i jesu homofobi upravo zbog toga jer duboko u sebi nisu sto posto sigurni šta su. I to ih plaši. Ako si u potpunosti siguran u svoju seksualnu orijentaciju, onda te ona druga jednostavno ne može plašiti, jer u sebi pouzdano znaš šta si. I ne postoji način da te netko povuče u to da promijeniš orijentaciju. Jer to jednostavno nisi ti. Dakle - svi ovi homofobi nisu baš sto posto sigurni da su straight. Zato su tako žestoki. A za skinheadse nisam baš sigurna... Vjerojatno većina njih i ne zna zašto su homofobi. Za to ipak treba malo viši stupanj svijesti. I inteligencije.
Uglavnom... sad dolazim do hipokrizije ovog društva. Dakle... Fino su svi ovi pošteni straight nacionalisti, ustaše, fašisti, nacional-socijalisti, skinheadsi i drugi... obavili svoju svetu domoljubnu dužnost i namlatili ili barem žestoko izvrijeđali sve one homoseksualce do kojih su mogli doći. (Do slijedećeg puta kada će na red doći Romi, ili neki drugi druge boje kože, ili fizionomije, ili vjeroispovijesti.) I pri tome ostali dosljedni sebi i ni glaska nisu digli na temu podvođenja maloljetnica u Domu za odgoj djece u Osijeku. A nije se bogznakoliko oglasio ni itko drugi. Vjerojatno zato što su te djevojčice 'ionako škart društva', pa nema veze ako i posluže kao seksualne igračke kojekakvim moćnim političarima. Ajd' šta im fali? Pa dobile su po 50 kuna i kutiju cigareta. A ovi moćnici su ipak ljudi koji se u životu bave ozbiljnim stvarima. Njima treba malo razonode. I tako...
Pa me to malo vodi da se pitam na tu temu, radi li itko u tom domu na rehabilitaciji te djece smještene u domovima? Radi li netko na podizanju njihove svijesti o vlastitoj vrijednosti i o tome da vrijede više od toga da svoja tijela prodaju za 50 kuna i kutiju cigareta? I, eto, zanima me kako to da ljudi koji su plaćeni i zaduženi da se o njima brinu, nisu to sve vidjeli odmah na početku. Malo čudno, zar ne? I hoće li ti isti zaduženi snositi posljedice svojeg (u najmanju ruku) nemara?
E, ali postoji i netko kome treba odati priznanje. Jedina je dosljedna, u svemu tome što se zadnjih dana događa, ostala policija. Njima stvarno svaka čast. Oni se nisu puno miješali ni izjašnjavali ni o jednom događaju. A ne miješaju se bogznakoliko ni inače. Dosljedno. I tako...
Kad tako razmišljam o svemu tome i o nekim drugim sličnim stvarima, postane mi malo mučno. Ovom svijetu nedostaje ljubavi.
Ljubav je bitna. Iako se generalno ljudi više srame izraziti ljubav nego mržnju. Ja volim ljubav.
- 23:53 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
